U početku bijaše riječ.U početku je osvanulo "ne znam" ali nastavio se san. Košmar koji nema kraja, Tako je to izgledalo tada,ali neka snaga ga je besprekidno pokoravala.
Kreativnost koju sam nadopunjavao godinama što su protekle iza mene još nije stala i što god da mi se dogodi ću prihvatit kao dio slagalice u zagonetki postojanja. Traženja smisla. U apstinenciji od ništavila. Bilo je to lijepo vrijeme. Prašina se uzburkala po prozorskoj klupici dok su se zlatna zrnca taložila po sobi.Oslobođeno srce se igralo sa jutarnjim suncem. Elastično sam se podigao, skuhao kavu, zgrabio cigaretu, omotao se u svježinu, pozdravio Pilgrima i namignuo mu. Dan je počeo, život se nastavlja.Odmotava se kao klupko sačinjeno od besprekidnog dana i noći naizmjenice i sve u izmaglici snova. Friško.Okrenuo sam se bio i pogledao prema vratima kad se mačka probudila i prigrabila klupko derući ga polako svojim pandžicama.Rutina koju sam pustio.
Rutina kojoj sam se ipak radovao mada nevoljko sam je prihvatio. S vremenom mi je došla do srca i probudila ga. Pandžicama. Nisam se obazirao na to. Grebanje je tek počelo. Potpuno me zgrabilo. Nemoš bit svjestan skrivenih tuđih namjera. Prije nego osjetiš bol. 7 godina nakon ... uzelo mi ih je. Pandže su napravile zadatu namjeru. Srce mi je do guše i presječen sam na pola. Ljudi su nepoznata tvar. Ljudi zadaju prolaznu stvar.
